“Indeed, the abiding mystery is how and why any highly organized piece of active matter gives rise to conscious sensation. (…) What is it about the biophysics of a chunk of highly excitable brain matter that turns gray goo into the glorious surround sound and Technicolor that is the fabric of everyday experience?”

— Christof Koch, neuroznanstvenik

Zaista, kako je uopće moguće biti skup čestica, kako skup čestica može išta doživljavati?

Potrebna je odgovarajuća organizacija, složeni mehanizam, ali čini se da on nije dovoljan. Uzmimo za primjer osjećaj boli. Materijalizmu nije nikakav problem objasniti strukturu i funkcije boli: aktivaciju određenih živaca, neurona i putova u mozgu; ekstremnu averziju koja se, između ostalog, očituje u naporima da se bol zaustavi; memorijske i verbalne reakcije poput “ovo je užasno” i “neka prestane”; nemogućnost obavljanja zadataka, i tako dalje. Ali sve se to može odvijati mehanički, “u mraku”. Kako to da gibanje čestica, kakvo god ono bilo, može boljeti? Materijalizam ne predviđa nikakav doživljaj – boli ili ičeg drugog.

Zašto svi nismo tzv. filozofski zombiji? (To su hipotetski ljudi, fizički i bihevioralno nama identični, koji žive iste živote i govore iste stvari kao mi, ali subjektivno ne doživljavaju ništa. Njihov je mozak jednak našem, ali “unutra nema nikoga”.) Zašto mozak nije samo – mozak?

Prema Thomasu Nagelu, organizam je svjestan ako postoji odgovor na pitanje kako je biti taj organizam – kako je njemu. Dakle, ako biti jastuk nije nikako, a biti pas je nekako, onda jastuk nije svjestan, a pas jest.

U poznatom članku “What is it like to be a bat”, Nagela muči što na pitanje kako je nekome znanost ne može dati odgovor. Kad bismo znali baš sve o mozgu šišmiša, od razine elektrona pa do najsloženijih struktura i funkcija, i dalje ne bismo znali kako je biti šišmiš. Čini se da je materijalizam u najmanju ruku nepotpun: postoji znanje koje je izvan njegovih okvira – ono o kvalijama, subjektivnim doživljajima.

Mnogi današnji filozofi uma pokušavaju pomiriti fizičko i tzv. fenomenalno: svijest je po njima materijalna, iako se tako ne čini. Ovo je tzv. type-B materijalizam. Drugi su dualisti, poput Davida Chalmersa, koji tvrde da svijest nije materijalna; suvremene varijante dualizma uključuju panpsihizam (sve je svjesno, uključujući atome) i matematičko klupko zvano integrated information theory.

A treći? Oni se slažu s prvima po pitanju materijalizma, a s drugima po pitanju nepomirljivosti materijalnog i fenomenalnog. Stoga naprosto negiraju svijest, točnije njenu fenomenalnu komponentu. Ta je opcija, međutim, najmanje intuitivna: ne postoji subjektivni doživljaj “iznutra” i svi smo filozofski zombiji! I to je opcija koju ovdje zagovaram.

Ovo ne znači da skup čestica ne može misliti. Može, u smislu neuronskih aktivacija, kao i umjetna inteligencija. Može i “osjećati/doživljavati” u funkcionalnom smislu raznih reakcija na podražaje (i reakcija na te reakcije), mogućnosti pamćenja, izvještavanja i tako dalje. Ali nemamo kvalije – neopisive subjektivne doživljaje boja, mirisa, zvukova, itd. – samo se čini da ih imamo. Odatle ime – iluzionizam.

Netko će sad reći – i privid je doživljaj! No iluzija se može shvatiti isključivo funkcionalno, kao “niz rečenica u mozgu” i odgovarajućih reakcija, bez unutarnjeg subjekta i doživljaja. Prema iluzionizmu, nakon što opišemo sve funkcije boli (na tragu jednog od gornjih odlomaka), ne preostaje nikakav dodatni doživljaj boli; ona se sastoji od navedenih reakcija.

Kako je onda biti šišmiš (ili čovjek)? Ako pitanje shvatimo u Nagelovom smislu kvalija, odgovor je – nikako. Ali sve što nas može zanimati u principu je objektivno mjerljivo: s dovoljno preciznim instrumentima bit će moguće “čitati” misli i ostaje mentalne pojave.

Iz ovog slijedi da moralni status životinja (ili umjetne inteligencije) ne treba temeljiti na nejasnom pitanju “jesu li svjesne”, nego na objektivnim mehanizmima poput boli – za koju nas je zaista briga. Bol je i dalje užasna jer je ona skup averzivnih reakcija, ono što ne želimo; reakcije na bol su stvarne, i dalje smo empatični i nije nam svejedno. Iluzionizam ne pobija ljudskost i etiku, samo loše filozofske koncepte poput svijesti. Idući put kad me pitaju je li AI svjestan, odgovorit ću da nije – jer nisam ni ja.

Život je kompliciran, ali dobro je što vrijedi Paretov princip: 80% učinka proizlazi iz 20% odluka (vital few). Microsoft je primijetio da bi popravljanjem 20% bugova bilo eliminirano 80% grešaka u softveru. Direktori znaju da 20% utrošenog vremena donosi 80% rezultata, 20% zaposlenika stvara 80% vrijednosti, a 80% prodaje dolazi od 20% klijenata. I tako dalje.

Taj princip možemo upotrijebiti i tako da ga drastično pojednostavimo: u mnogim aspektima života, samo jedna (najvažnija) promjena može polučiti drastične rezultate. Ljudi pogrešno misle da moraju sve i svašta. Ne moraju. Recimo, ako se želiš za promjenu zdravo hraniti, ne zamaraj se chia sjemenkama, izgubit ćeš se u labirintima bio dućana. Radije, za početak samo izbaci pizdarije – stvari koje su očito nezdrave. Jednostavno.

Zdravlje? Vježbaj. — Ljubav? Suosjećaj. — Gubitak kilograma? Intermittent fasting. — Produktivnost? Započni dan s najvažnijom stvari. — Psihologija? Izlaganje, nježno. — Mindfulness? Sporost. — Sreća? Altruizam.

Navedena formula za produktivnost primjenjiva je i na čitav rad na sebi. U džungli od tisuću dobrih savjeta, možda je najbolji sljedeći algoritam:

1. Detektiraj najvažniju stvar koju možeš sad učiniti.
2. Napravi mali pomak u tom smjeru.
3. Vrati se na korak 1.

Ovdje “najvažniju stvar” treba shvatiti u najširem mogućem smislu; to je nekad i odmor ili bilo što drugo što nam trenutno “zvoni” kao bitno. Algoritam je sramotno jednostavan, ali sumnjam da ga često primjenjujemo. Zbunjeni smo jer ima toliko toga što bismo mogli ili trebali. Poanta je usredotočiti se samo na jedno. (A poslije, naravno, na nešto drugo – i tako dalje.)

Kako pronaći to jedno? Tako što si, primjerice, pustiš video sa 40 dobrih savjeta i čekaš da te neki od njih “zasvrbi”, proizvede osjećaj nelagode, koji obično znači da se dio tebe opire nečemu bitnom. Na nekoj razini već dobro znamo što bismo trebali činiti ili mijenjati, to je često i ono što nam prvo pada na pamet kad se iskreno zapitamo. Ili ono što izbjegavamo. Riječima Mire Gavrana: neka je blažena misao od koje bježimo.

Pretpostavimo da su fizikalni zakoni bili malo drugačiji. Promijenimo neke konstante, početne uvjete ili same jednadžbe, zamijenimo ih nekim drugima. Tako bi nastao neki drugi svemir X. Pretpostavimo da su promjene takve da X također sadrži inteligentan život. U tom svemiru, recimo, živi Jurica: fizičar koji proučava jednadžbe svemira X i pita se zašto su baš takve. Zašto postoji baš njegov svemir, a ne neki drugi?

Kad bismo mogli izračunati cijelu povijest svemira X, uvjerili bismo se da je Juričin život jednako bogat i pun detalja kao naš. Svaki trenutak njemu je jednako stvaran kao nama, njegove borbe možda nisu ništa laganije, njegovi osjećaji ništa manji. Jurica nije “izmišljeni lik” poput Petra Pana ili Gandalfa. On je, kao i mi, matematički određen: jednadžbe svemira X savršeno određuju svaki atom njegova okruženja; Jurica je dio strukture koja je jednako složena i bogata kao i naš svemir. Intuicija koja nam kaže da Jurica zapravo ne postoji brzo bi se preokrenula kad bismo ga promatrali nekoliko sati.

No stvari su, čini se, takve da fizički postoji ovaj naš svemir (nazovimo ga S), a ne Juričin svemir X. Jurica toga uopće nije svjestan! A kako bi i mogao biti? Njemu je njegov svemir potpuno stvaran. Kad ga na ulici pitaju: “Postojiš li?”, on odgovara: “Jel ti to mene zajebavaš?” Opsjednut je filozofijom i piše blog o ovom istom pitanju: u svom tekstu zamislio je Adriana u hipotetskom svemiru S. Jurica se pita zašto su stvari baš takve da Adrian fizički ne postoji, a on (Jurica) fizički postoji.

Kad kažem “Jurica se pita”, to nije proizvod moje imaginacije. Sve što Jurica čini određeno je jednadžbama svemira X, baš kao i u našem svemiru, gdje interakcija čestica u mom mozgu definira moje ponašanje. Dakle, ako postoje odgovarajuće jednadžbe X, postoji i Jurica. Problem je što, čini se, Jurica postoji samo u matematičkom smislu, njegov svemir nema svojstvo “fizičkog postojanja”.

Ali on će to isto reći za mene! Situacija je potpuno simetrična. Meni je očito da postojim jednako kao što je njemu očito da on postoji; to naprosto slijedi iz jednadžbi koje opisuju svjesnog promatrača. Kao što on ne može provjeriti ima li njegov svemir dodatno svojstvo “fizičkog postojanja”, tako ne mogu ni ja, jer sve što opažam su relacije unutar svemira S. Dakle, teoretski je moguće da je Jurica u pravu: njegov svemir postoji fizički, a naš samo matematički.

Valjda je već jasno da cijeli problem počiva na lošoj pretpostavci. Ne postoji nikakvo dodatno svojstvo “fizičkog postojanja”. Ako svemir postoji matematički, postoji i fizički. To nas dovodi do (još uvijek kontroverznog) zaključka da postoje svi mogući svemiri. Tu tvrdnju nije lagano progutati, ali ona je daleko najjednostavniji odgovor na pitanje Zašto baš ovaj svemir, a ne neki drugi, ili nijedan? (Pozivanje na stvoritelja ne pomaže, samo mijenja pitanje: zašto baš ovaj Bog, a ne neki drugi, ili nijedan).

Neka pitanja, međutim, još uvijek ostaju. Evo kako Max Tegmark, najveći zagovornik “matematičkog svemira”, odgovara na neka od njih.

“A single breath has more truth in it than all your thoughts about breathing will ever have”, rekao je Adyashanti. Kad je pjesnik Ivan Šamija pisao o svom misaonom svijetu koji je nazvao Poljska, rekao je: “Svaki pedalj svake neizmišljene šume gušći je i sadržajniji od cijele Poljske.”

Od čega se sastoje misli? Od riječi i slika – ili i nečeg trećeg? To me pitanje dugo zbunjivalo, između ostalog i zato što misao nije više ista kad je postaneš svjestan, kad je primijetiš kao misao. Ona ima svoj pravi oblik i pravu snagu tek onda kad je nisi svjestan, kad te odvuče. S druge strane, kad je osvijestiš (aha! misao o X), to više nije ista misao, ona je već nestala. Stoga ja zapravo ne znam od čega se sastoje moje misli.

Stephen Pinker u knjizi The Language Instinct (koja je usko povezana i s mojom prethodnom objavom) tvrdi da ljudi ne razmišljaju jezikom kojim govore (hrvatskim ili engleskim), nego nekim internim, mentalnim “jezikom” koji on zove mentalese. Taj jezik služi se kodovima, neuronskim reprezentacijama pojmova, slično kao što radi umjetna inteligencija. Nismo ih svjesni jer ih i ne moramo biti svjesni, kao što nismo svjesni gotovo ničega što se događa u mozgu. Jeste li primijetili da misli dolaze niotkud, da ne možemo njima upravljati? Možda ćete kontrirati i reći, primjerice: “e sad ću baš svjesno i namjerno razmišljati o Finskoj”, ali odakle je došla ta misao?

Tako i osjećaj “ja sam to pomislio” dolazi post hoc, kad se misao osvijesti i kad se pojavi koncept mene. U nekom smislu pogrešno je reći da mislimo, a točnije da bivamo mišljeni. Jer “JA” je samo misao – koje nekad ima, a nekad nema. Doživljaj je primaran, a onaj koji doživljava je sekundarna (iz)mišljotina. U gramatici svemira subjekt je suvišan: ako i dolazi, na zadnjem je mjestu, nakon predikata i objekta.

Je li moguć doživljaj bez misli? Ljudi koji meditiraju kažu da jest, ali ja nisam toliko siguran. To možda znači da meditiram jako loše – ili sam svjestan i najsuptilnijih misli pa meditiram jako dobro. Ali, filozofiju na stranu, naravno da je moguć doživljaj bez misli: kad nas potpuno obuzme neka aktivnost, tenis, recimo, u trenutku kad treba uhvatiti tešku loptu. Ima još primjera, sjetit ćete se.

To su sveta mjesta, ona koja nam usporavaju misli. Sportski teren, prostorija za sviranje, soba za meditaciju, zabavni parkovi… A trebala bi biti i spavaća soba: noću ne bismo trebali u glavi rješavati probleme. Nije to konstruktivno rješavanje, naše su misli besciljne, komično repetitivne. Ne možemo ih se riješiti, ali možemo barem imati na umu da u nekim svetim vremenskim intervalima ne moramo rješavati ništa, razmišljati ni o čemu. Noć je jedan od takvih intervala. Ali evo, iako pišem po danu, ovaj tekst ipak smišljam po noći, pokušavajući spavati. Osuđen sam na vječno rješavanje problema, vječno razmišljanje.